Pa ja licno, mislila sam da mogu dosta dugo. Ali, zaboravljam gde zivim, pa kad kazes da nesto mozes, onda pocnu da ti tovare na ledja. Tako mi je i sa srecom..ako se to moze nazvati, jer nema je nesto! Kazu da pre nego krenes da trazis srecu, uvek prvo proveris - mozda si vec srecan, a da toga nisi ni svestan. Proveravala sam i srecna sam sto sam shvatila koliko malo meni treba za srecu, ali,ljudi, i to malo se smanjuje....i postajem zabrinuta. Ne za mene toliko koliko za samu srecu...sta se s njom desava? Kao da joj je dzemper zapeo za ruzu. Nikako da se ispetlja, i da malo sunca i osmeha nama obicnim smrtnicima..Nedostaje mi ta mala,obicna sreca i taj mali,jednostavni mir koji smo ziveli! Gde je sve to nestalo? Zar smo bas svi bili toliko gresni i nevaljali? Dokle klecati na kukuruzima? I zasto mi? Oni drugi se uvek izvuku, sto su gresniji, sto je zlocin veci, sto vise udaraju ...ne kazem da oni mirno spavaju, ma pitam se kako uopste spavaju. Nije me briga koliko imaju, nego zar misle da treba sve da uzmu jer "tamo" nece poneti nista, mozda zlatnik za camdziju s reke Stix..i odelo na sebi. Nekako sve nam se vise depresija smeska..Al' kazem ne brine me to sto mi nemamo, brine me sto otimaju unapred od buducnosti nase dece!
Нема коментара:
Постави коментар